
U njegovoj peći glina šušti poput vatre na ognjištu, a svaka posuda rađa se iz tihe koreografije pritisaka, vode i daha. Lončar kaže da oblik dolazi tek kad prestane žuriti i počne slušati zemlju u rukama. Posjetitelji često dodirnu rub svježe pečene zdjele i nasmiješe se mirisu dima, shvaćajući da ljepota nije u savršenstvu, nego u ritmu tragova koji prepričavaju strpljenje, grešku, popravak i taktilnu radost.

Njeziv stan bruji od mekih udaraca tkalačkog stana, dok pređa klizi poput potoka kroz ravnice nitnih kanala. Uči djecu da brojanje nije samo matematika, nego i način slušanja vlastitog daha. Plahte i šalovi koje stvara mirišu na polja i strpljenje, a svaki rub nosi sitnu priču, skriveni čvor ili igru boje. Poziva goste da sjednu, pokušaju nekoliko poteza i ostave poruku utkane zahvalnosti u bezvremenskom platnu.

U njegovoj radionici, godovi su poput karata prošlih ljeta: suše, kiše i iznenadnih mrazeva. Reže ih lagano, poštujući prirodni put vlakana, jer zna da sila rađa pukotine, a strpljenje čuva snagu. Kada oblikuje stolicu, misli na tijelo koje će je koristiti, na težinu večera i razgovore što se protežu do kasno. I svaki sloj ulja nanosi kao obećanje da će drvo nastaviti disati, mirisati i trajno grijati dom.






All Rights Reserved.